Kompozitori čija dela rado sviram

ŠOPEN
više

Bio je prvi zapadni kompozitor koji je u klasičnu muziku uneo elemente slovenske muzike...

LIST
više

Žene su ludovale za njim i čuvele njegove maramice i rukavice kao suvenire...

BETOVEN
više

Betovenova pijanistička tehnika bile je revolucionarna za ono doba...

MOCART
više

Mozart je predstavljen kao „čudo od deteta”. Tada mu je bilo samo šest godina...

Nikola Vučičević

BLOG O MUZICI

Stilovi u muzici


U istoriji muzike svaka epoha je imala svoje određene karakteristike, svoj stil, po kojem se prepoznaje. Čuveni kompozitori, stvarali su kompozicije u duhu svog vremena, dali su svojim delima  lični pečat i stil. Zato se kaže da je stil u muzici način muzičkog mišljenja nekog doba ili pojedinca u njemu.

Osnovna podela muzičkih epoha:

  • Renesansa (15. i 16. vek)
U renesansi se javlja težnja da se stara umetnost (antika) prikaže u novom preporođenom ruhu. To je vreme kada se štampaju prve note (Johan Gutenberg). Najznačajniji predstavnici renesanse su Đovani Pjerluiđi da Palestrina i Orlando di Laso.


  • Barok (kraj 16. i početak 18. veka)
U baroku prvi put se snažno razvila instrumentalna muzika. Kao što u slikarstvu i arhitekturi baroknu umetnost karakterišu sjaj i veličina, mnoštvo ukrasa i nemirnih, prepletenih linija, kontrasti svetlog i tamnog, tako se slične odlike zapažaju i u muzici te epohe: ona je prepuna ornamenata (ukrasa), jednovremeno zvuče melodijski samostalni glasovi (polifonija), kontrasti f i p su nagli (bez krešenda i dekrešenda), a ritam teče u stalnom pokretu. Najznačajniji kompozitori baroka su Johan Sebastijan Bah, Antonio Vivaldi i Georg Fridrih Hendl.

  • Klasicizam  (druga polovina 18. i početak 19. veka) 
U klasicizmu preovlađuje intelekt nad osećajnošću. Teški i kitnjasti barok ustupa mesto klasičarskoj lakoći, jasnoći i pravilnosti u melodiji, ritmu i obliku. Vodeća melodija se izdvaja od harmonske pratnje. U ovo doba nastaju prvi koncerti za klarinet.

Najznačajniji predstavnici muzičkog klasicizma: Jozef Hajdn, Volfgang Amadeus Mocart i Ludvig van Betoven, od kojih poslednji već umnogome nagoveštava romantizam.


  • Romantizam (19. vek)
U romantizmu preovlađuju fantazija i osećajnost, nasuprot klasičarskoj uzdržanosti. Stvaraoci poniru u sebe, povlače se u svet mašte, obraćaju se legendarnoj prošlosti, opisuju lepote prirode. Melodija postaje šira, raspevanija, obojena hromatikom i dinamičkim kontrastima.

Instrumentalni virtuozitet doživljava svoj procvat, te se pišu i mnogi koncerti. Predstavnici ranog romantizma prve polovine 19. veka su Karl Marija fon Veber, Franc Šubert, Đoakino Rosini, Luis Špor, Robert Šuman, Frederik Šopen, Feliks Mendelson.

U poznom romantizmu se kompozitori rado inspirišu za svoja dela sadržajima iz književnosti, likovnE umetnosti ili prirode (tzv. programska muzika). U melodiji i harmoniji ima sve više hromatike i disonanci, kao izraz naglašene emotivnosti. Ovom periodu pripadaju u Nemačkoj Franc List, Rihard Vagner, Johanes Brams, Anton Brukner, Gustav Maler, Maks Reger, Rihard Štraus, u Francuskoj Ektor Berlioz, Sezar Frank, u Italiji (opera) Đuzepe Verdi, Đakomo Pučini.

Granu romantizma čine i tzv. nacionalne škole, pre svega ruska (Mihail Glinka, Petar Ilič Čajkovski, Modest Musorgski, Nikolaj Rimski-Korsakov) i češka (Bedrih Smetana, Antonjin Dvoržak). Ovi kompozitori rado koriste živopisne elemente muzičkog folklora svog naroda.


  • Impresionizam (kraj 19. i početak 20. veka)
Impresionizam dobio je svoj naziv po reči impresija, što znači utisak. Muzika se povodi za slikarstvom: utisci iz prirode se opisuju, doživljavaju i iskazuju na poseban, nov način, sa novim shvatanjem zvučnog kolorita. Melodija se zapostavlja — ona je često rascepkana, fragmentarna, a prednost se daje tonskoj boji, harmoniji i obično složenom ritmu. Najznačajniji predstavnici su Francuzi: Klod Debisi i Moris Ravel.

  • Muzika 20. veka
Muzika 20. veka odražava duh i tempo života našeg vremena, ali i njegove protivrečnosti. Iako bi se kao njene opšte odlike mogle navesti: naglašena uloga ritma, slobodna i skokovita melodija, disonantna sazvučja — ipak u XX veku naporedo postoje različiti muzički stilovi. 

Ekspresionizam (Arnold Šenberg, Alban Berg) daje prednost krajnjoj uzbuđenosti i najoštrijim disonancama, negirajući tradiciju (napušta se tonalitet). Neoklasicizam (Igor Fjodorovič Stravinski, Paul Hindemit, Sergej Prokofjev) vraća se klasičnim idealima sklada i uravnoteženosti, ali u novom, modernom zvučnom ruhu, dok se Bela Bartok inspiriše folklorom svog (mađarskog) naroda.